Sjetite se vaše bebe kada je tek stigla na svijet, onih prvih dana i mjeseci kada ste se vi privikavali na nju, a ona na vas i čitav novi svijet oko sebe. Gledajući zdrave male bebe čovjek se ne može oteti dojmu da su došle na ovaj svijet s velikim kapacitetom korištenja svojih osjeta, tijela, emocionalne ekspresije i intelekta na najbolji mogući način. Bebe moraju sisati da bi preživjele, trebaju dodir i različite načine stimulacije. One zainteresirano opažaju svijet oko sebe, dodiruju, mirišu, osluškuju…
Njihovo je tijelo u konstantnom pokretu, gledati će iznova i iznova svoje ruke, dok u jednom trenutku ne shvati da može ispružiti ruke i njima dosegnuti zvečku. Nakon što to ponovi mnogo puta, savladale su jednu novu vještinu, pa još jednu, pa još jednu…
Bebe pužu, hodaju, penju se s velikim žarom. Ispoljavanje osjećaja prisutno je od prvog trena, smijulje se , plaču, djeluju zadovoljno ili nezadovoljno. Mala djeca osjećaje iskazuju iskreno i nije teško razumijeti kada je naš dvogodišnjak tužan ili ljut. Prikrivanje osjećaja je nešto s čime ne dolazimo na ovaj svijet – to učimo kroz odrastanje. A o intelektu je dovoljno reći da nikada kasnije u životu ne učimo s takvom brzinom i lakoćom kao u ovoj ranoj dobi.
No kako djeca rastu, pred njih dolaze različiti razvojni zadaci, očekivanja i zahtjevi okoline, što oblikuje daljnji razvoj u svim aspektima: senzornom, tjelesnom, emotivnom i kognitivnom. Svaki roditelj želi da njegovo dijete razvije pozitivnu i sigurnu sliku o sebi, i da može biti u zdravom i zadovoljavajućem kontaktu sa sobom i okolinom. Da bi to mogli, potrebno je da naši osjeti, tijelo, emocije i kognicija nisu blokirani već da uredno funkcioniraju i međusobno su povezani. Upravo zato je važno da ih od najranije dobi osnažujemo u svim ovim područjima. U posljednje se vrijeme u medijima mnogo govori o poticanju intelektualnog i emotivnog razvoja, ali mi se nekako čini da osjete i tijelo nepravedno zanemarujemo i zaboravljamo koliko su važni. Činjenica je da svaka emocija koju doživimo ima svoju poveznicu u našem tijelu. Sjetimo se samo tjelesne reakcije kada se na nekog jako naljutimo ili kada nas nešto brine ili straši. Sve više susrećem malu djecu koja pate od anksioznosti, perfekcionizma, kod kojih je vidljivo slabija povezanost s vlastitim tijelom i njegovim reakcijama. Važno je da djeca nauče duboko i pošteno disati, te da se znaju opustiti. Koliko god željeli, ne možemo ih zaštiti od mnogih frustracija koje ih čekaju , no možemo im pomoći izgraditi vještine s kojima će se lakše i uspješnije s njima nositi.
Često djeca i odrasli kada su napeti inhibiraju svoje disanje i upravo zato je važno naučiti ih pravilno disati. Za malce u dobi od 4 do 6 godina najbolji je pristup kroz igru.
Pušite zajedno balone, održavajte ih dahom u zraku, napravite loptice od vate i stazu za njih na podu/stolu pa se utrkujte tko će prvi stići puhanjem po stazi do ruba stola.
Grlite, tapšajte, škakljajte dijete, skaćite po jastucima, gađajte se jastucima, skačite po lokvama, hodajte po ljeti bosi po travi i kamenju, radite sve ono čega se sjetite, a za dijete je sigurno i uključuje tijelo. Plešite, pjevajte, šapćite, vičite, oponašajte različite zvukove, učite dijete da slobodno pusti svoj glas.
Naučite dijete da bude ponosno na svoje tijelo, da osvjesti snagu koja u njemu leži, te izgradi s njime dobar odnos koji će ga pratiti kroz čitav život.